Na sajtu Ministarstva pravde Republike Srbije je dana 09.09.2025. godine objavljen nacrt Zakona o izmenama i dopunama Krivičnog zakonika. Pored ostalog, nacrtom zakona je planirano uvođenje novog krivičnog dela Obljuba bez pristanka koje je prema prvobitnoj intenciji predlagača zakona trebalo da bude samostalno krivično delo definisano Članom 178A nacrta zakonika (dodavanje slova A uz Član 178 ima dvojaku funkciju: Prvo, da se bespotrebno ne remeti postojeća zakonska numeracija i drugo, da se izkaže bliskost ovog krivičnog dela sa krivičnim delom Silovanja iz Člana 178 važećeg Krivičnog zakonika Republike Srbije). Seksualni odnos je zajednički imenilac postojećeg krivičnog dela Silovanja i novoplaniranog krivičnog dela Obljuba bez pristanka. A suštinska razlika između ova dva krivična dela je ta što seksualnom odnosu kod krivičnog dela Silovanja prethodi upotreba sile ili pretnje silom, dok za krivično delo Obljube bez pristanka to nije potrebno. Dovoljno je da za seksualni odnos izostane pristanak jednog partnera. Drugim rečima, ukoliko ove zakonske izmene stupe na pravnu snagu, jedan seksualni partner će uvek nositi izvesnu dozu rizika da odleži zatvorsku kaznu u rasponu od 3 do 12 godina, ukoliko drugi seksualni partner odnosno javni tužilac, nakon seksualnog odnosa, u krivičnom postupku uspeju da dokažu da je do seksualnog odnosa došlo bez pristanka drugog partnera – i to bez obzira što drugi partner nije prisiljen na seksualni odnos ni na koji način. Autor ovog teksta se iskreno nada da ovo nakaradno rešenje nikada neće postati deo važećeg pravnog poretka Republike Srbije.

Osnovni razlog za uvođenje krivičnog dela Obljuba bez pristanka ima direktno uporište u „Istanbulskoj konvenciji“ (Konvencija o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici od 11.05.2011. godine doneta pod okrivljem Saveta Evrope) koju je Republika Srbija ratifikovala 2013. godine. Na ovom mestu se postavlja pitanje da li je Republika Srbija zaista morala da krivično zakonodavstvo uskladu sa Istanbulskom konvencijom, odnosno kakve posledice bi naša zemlja snosila da to ne uradi? Svaka država pa i naša, ima pravo da prilkom deponovanja ratifikacionog instrumenta Savetu Evrope stavi rezerve na pojedine odredbe konvencije (odstupanje od primena pojedinih odredaba konvencije). Tačno je da Istanbulska konvencija propisuje numerus clausus rezervi (tačno određen broj rezervi) koje se mogu staviti. Međutim, ne postoje neposredno preteće posledice po našu zemlju ukoliko krivično zakonodavstvo ne uskladi sa apsolutno svim odredbama konvencije, ili ako ga ne uskladi u određenom roku. U tom smislu je naša država mogla da u pogledu pojedinih odredaba, odloži primenu konvencije za narednih 200 godina, a onda za još 200. I trebalo je.

Naime, Članom 36. Stav 2. Istanbulske konvencije je propisano da pristanak na seksualni odnos mora da bude dobrovoljan i rezlultat slobodne volje lica (što nije nomotehnički sporno, prim. aut.), ali je onda, u nastavku ove odredbe, propisano da će se ovo pitanje, da li je pristanak na seks rezultat slobodne volje, ceniti u „sklopu datih okolnosti“. Ovde se opravdano može postaviti pitanje šta znači izraz „sklop datih okolnosti“? Od čega su „date okolnosti“ sklopljene? Kako će da ih „sklapa“ sudija u Kanjiži, kako sudija u Novom Pazaru, a kako sudija u Beogradu. Jedno je sigurno – da ovakva konstrukcija otvara mnogo prostora za zloupotrebe što za direktnu posledicu ima ugrožavanje pravne sigurnosti.

Sredinom okrtobra 2025. godine je dobar deo stučno-pravničke javnosti iznenadila izjava ministra pravde Republike Srbije da Obljuba bez pristanka neće biti samostalno krivično delo, već da će biti deo krivičnog dela Silovanje, kao njegov privilegovani oblik. Posebno zabrinjavaju reči ministra da je takvo rešenje usvojeno na inicijativu organizacija za zaštitu ženskih prava. Na prvi pogled i nema suštinske razlike da li će seksualni odnos bez pristanka biti sankcionisan kao posebno krivično delo ili kao deo drugog krivičnog dela (Silovanje), bar ne u kriminološko-peneološkom smislu. Radnja izvršenja krivičnog dela je ista, ostala bitna obeležja krivičnog dela su ista, posledica krivičnog dela je ista, a ista je i zaprećena kazna. Međutim, ovakav naziv krivičnog dela, Obljuba bez pristanka, za organizacije za zaštitu ženskih prava, očigledno nije dovoljno „ponižavajući“. Naime, kada čovek bude pravnosnažno osuđen za krivično delo Obljuba bez pristanka – on postaje „Obljubljivač bez pristanka“. A kada čovek bude pravnosnažno osuđen za krivično delo Silovanje – on postaje „Silovatelj“. Samo u ovom drugom slučaju osuđeno lice ispunjava uslove da se upiše u registar silovatelja – kada jedan dan bude zaživeo na našim prostorima. Drugo, ne sme se zanemariti ni činjenica da silovatelji u pritvorskim jedinicama ne koriste pravo na dnevnu šetnju. Ne zato što ovo pravo nemaju, već zato što ne smeju da napuste sobu jer ih drugi sapritvorenici podvrgavaju različitim oblicima torture. Sve ovo dobro znaju organizacije za zaštitu ženskih prava, i upravo takvu posledicu i hoće. Pa na neki način postupaju sa direktnim umišljajem – kada zahtevaju da seksualni odnos bez pristanka bude inkriminisan kao deo Silovanja, a ne kao samostalno krivično delo.

Ključni argument koji organizacije za zaštitu ženskih prava ističu prilikom javnog zastupanja stava u korist inkriminisanja seksualnog odnosa bez pristanka se svodi na primere upotrebe droge za silovanje ili silovanje devojaka u teško alkoholisanom stanju. I druge slične situacije u kojima žrtva silovanja ne samo da nije u stanju da pruži otpor, već ni da kaže „ne“. Nije sporno da ovakve situacije trebaju zakonski da se inkriminišu. Ali to može da se uradi na taj način što će se izmeniti krivično delo Silovanje, tako da seksualnom odnosu, pored upotrebe sile ili pretnje silom, može da prethodi i upotreba sredstava za omamljivanje, teško alkoholno opijanje i slično. I na ovaj način je moglo adekvatno da se odgovori zahtevima Isanbulske konvecnije. Pa u tom smislu nije bilo potrebe pribegavati ekstremnim i radikalnim zakonskim izmenama, kakve sada stoje u tekstu nacrta Krivičnog zakonika. A prema kojima se inkriminiše svaki seksualni odnos kojem nije prethodio pristanak žrtve – a čije postojanje će se ceniti „u sklopu datih okolnosti“. Zbog čega ćemo strepeti svaki put kada trebamo da stupimo u seksualni osnos u odnosu na pitanje, da li je pristanak seksualnog partnera postojao ili nije, i kako će to neko da ceni i sklopi u date okolnosti. Čime se u značajnoj meri ograničava jedno od osnovnih ljudskih prava kao što je pravo na privatan život. Drugi argument koji organizacije za zaštitu ženskih prava ističu, a to je da se prema sadašnjem zakonskom rešenju zahteva od žrtve silovanja da pruža otpor, ne zaslužuje da bude detaljnije razmatran u ovom tekstu. Jer se radi o apsolutnoj neistini. O čemu se može izvesti zaključak jednostavnim čitanjem zakonske definicije krivičnog dela Silovanja iz Člana 178. pozitivnog Krivičnog zakonika, kod koje se ne zahteva pružanje otpora već samo da je do seksualnog odnosa došlo, a da je tome prethodila sila ili pretnja upotrebom sile.

Izvesna doza karikiranja nikada ne može da smeta, pa je u tom smilu potrebno proći kroz praktičan primer – kako bi prosečnom čitaocu, posebno laičkom delu javnosti, bilo jasnije o čemu je ovde zapravo reč. Naime, životno je sasvim moguće da dva partnera imaju seksualni odnos i da nakon nekoliko dana seksualni partner A optuži seksualnog partnera B da su opštili bez pristanka seksualnog partnera A. U takvoj situaciji se može postaviti opravdano pitanje kako partner B može da se zaštiti odnosno da stupi u siguran i bezbedan seks (u pravnom smislu reči siguran i bezbedan seks bi se pojmovno odnosio prvenstveno na „bezpritvorski seks“, odnosno na seks kome neće uslediti dugogodišnja zatvorska kazna). Jedno od mogućih rešenja bi bio pisani pristanak seksualnih partnera na seksualni odnos, i to neposredno pre samog čina seksualnog odnosa. Ali ne bilo kakav pisani pristanak, već javnobeležnički solemnizovan. Ovo je sigurnija varijanta u odnosu na prostu overu potpisa zbog zahtevnije forme solemnizacije te detaljnih prava, obaveza i upozorenja, koje bi javni  beležnik unosio u solemnizacionu klauzulu. Međutim, ni tada seksualni partner B ne bi bio u potpunosti zaštićen od potencijalne krivične odgovornosti. Može se desiti da seksualni partner A prizna da je pristupio javnobeležničkoj solemnizaciji pristanka na seksualni odnos, ali da je to jutro, pre javnog beležnika, bio kod stomatologa pa je stomatološka intervencija zahtevla aplikaciju mandibularne anestezije. Zbog čega je sposobnost za rasuđivanje partnera A bila kompromitovana. Pa da nakon toga podnese tužbu protiv partnera B za poništaj pravnog posla usled mane volje. Te u slučaju pozitivnog ishoda parnčnog postupka za partnera A, eto opet krivične odgovornosti za partnera B.

Imajući u vidu sve što je prethodno navedeno, nije teško zaključiti da se ne sme dozvoliti izmena krivičnog zakonodavstva prema sadašnjem nacrtu krivičnog zakonika, bar ne na predloženi način.